Pobjeda, 5. jul 2003.

VRATA VREMENA

Rijec o knjizi POMORSKI TRGOVCI, RATNICI I MECENE Miloša Miloševica

Prostor koji nazivamo Bokom Kotorskom je, danas prisutan, prirodni pejsaž. Ali svaki prirodni pejsaž je, pogotovo ako u njemu žive ljudi, ujedno i istorijski pejsaž: jer prostor ne postoji bez vremena kao što ni vrijeme ne postoji bez prostora. Vrijeme ispunjava prostor stalno novim sastojcima ili ga od njih prazni a to stalno unošenje ili iznošenje elemenata u sliku, slici daje nove smislove, nova znacenja i tako je mijenja. Tu dijalektiku odnosa vremena i prostora bez pocetka i kraja nazivamo istorijom.
Ucinilo mi se da se osnovne kategorije istorije: vrijeme kao medij, i prostor kao sadržatelj u kome se istorija dogada, malo gdje tako eksplicitno, gotovo taktilno doživljavaju kao u Boki Kotorskoj, malom zalivu uvucenom duboko u obalu južnog Jadrana, i da ta mala oblast može da služi kao uzorna parcela za proucavanje i poucavanje istorije uopšte. Naime osjetljivog putnika koji Boki danas prilazi iz drugog istorijskog prostora, u kome istorija nije tako ocigledna, neobicno pobuduje na razmišljanje posvemašnja suceljenost raznovremenog i istovremenog tj. mnoštvo vremenskih slojeva i ritmova stecenih i presloženih u istoj (da li istoj?) prostornoj posudi. Tako sam i ja, pri prvom susretu sa Bokom – a tome ima dobrih petnaestak godina živo osjetio vrijeme, jer sam ugledao još gusto prisutne zapise koje je u sliku predjela unijelo drugo vrijeme, plemenite linije i proporcije u kamenovima i slogovima kuca, palata i zvonika, a koje potonje vrijeme iz slike predjela još nije izbrisalo. Ti stari biljezi, ma koliko izlagani imanentnim silama prirode, nemaru, odbacivanju ili, u najnovije vrijeme neobuzdavanoj agresiji i nipodaštavanju, još uvijek su dominantni i markantni u pejsažu, što, valjda, govori u prilog vremena u kome su ostavljeni a na štetu vremena koja su posledovala. Množina tih vidnih zapisa u vremenu i biljega u prostoru pobudivala je da ih se pokuša zamisliti u punoci vremena kada su nacinjeni, te na razmišljanje zašto ih je njihovo vrijeme, uopšte, u toj meri stvorilo.
U toj igri uobrazilje, do ruku mi je slucajno došao clanak meni nepoznatog pisca Miloša Miloševica: Naselja, kultura stanovanja, društveni život i obicaji u Boki Kotorskoj u vrijeme mletacke vladavine. Tim clankom meni su se najedanput otvorila zakljucana vrata vremena, vremena kada je na obalama Zaliva cvjetala jedna civilizacija koja je živjela od mora, a slika predjela popunila se svim onim što danas nedostaje – prije svega ljudskim akterima i njihovim raznolikim pregnucima.
Ali sa stranica spomenutog rada zaiskrilo je još nešto, nesvakidašnja sposobnost opažanja i pišceva osjetljivost, koji su navodili na misao da on, u stvari, nije u akademskom odnosu s predmetom svog istraživanja, ili to nije primarno, vec u intimnom, tzv. odnosu uosjecavanja. Naravno da me je, tako rijedak, slucaj privukao i nagonio da pisca dalje išcitavam. Otkrivao sam tako, pomocu napomena ispod teksta njegovih i radova drugih autora – naslove drugih njegovih radova, i lagano gradio sliku njegovih interesovanja. Predamnom su se otvarale stranice djelovanja jednog raskošnog duha kome ništa što je ljudsko nije ostajalo strano, i shvatio sam da se nalazim pred djelom-spomenikom jedne uzvišene privrženosti zavicaju: pisac je založio sve svoje darove i sva svoja znanja da spozna i u duhu vaspostavi izgubljeni svijet svojih predaka i likove svoga zavicaja. Njegovi preci, shvatio sam, gradili su brodove i plovili su morima, sledujuci maksimu NAVIGARE NECESSE, VIVERE NON NECESSE EST (PLOVITI SE MORA A ŽIVJETI NE MORA) da bi što šire razmakli tijesne okvire svojih života za sebe i svoje potomstvo, a on je, u miru svog Arhiva, slijedio tragove ko-je su oni ostavili, sljedujuci misao da ništa što je otrgnuto od zaborava nije zanavijek umrlo. Kada bi osjetio granice izražajnih sredstava u jednom registru – proznom, pisac je smjelo – i podjednako uvjerljivo – pribjegavao drugom: poetskom. Ali igtorija i poezija nisu kod našeg autora nikako djelovi davno pokidane cjeline duha, one su jedno; nekad prožete na papiru štampanoga rada, nekad silom konvencija razdvojene, ali stalno komplementarne.
Znajuci da ce uvaženi sagovornici kompetentno govoriti o postignucima g. Miloševica u nauci istorije, dakako istorije shvacene u širokom, najširem, smislu te rijeci, pomislio sam da nije neskromno od mene da uputim pažnju na skrivena znacenja i poruke njegovog djela. A ono, kao i svako veliko djelo, ima više slojeva, više lica, više znacenja, koja se odmah ne podaju našem razumijevanju. Jedna od vrlina toga djela, koja je na mene snažno uticala, je epistemološka postavka da je istorija prošlost, sadašnjost i buducnost, iz koje slijedi da u istoriji ništa trajno ne išcezava vec se samo preobražava, a iz tog uvjerenja mi, ako ga cvrsto za sebe prihvatimo, možemo crpsti nadu da ce davno prekinuti ili deformisani procesi života, stvaranja i razumjevanja jednom biti ponovno uspostavljeni.
Nijedan veliki umjetnik, naucnik, mislilac ili djelatnik, receno je, nece nikada dovršiti svoje životno djelo ; jer – ako bi ga dovršio – ne bi ostavio ništa drugima da rade. Miloševicevo naucno i umetnicko djelo je originalno, zadivljujuce raznovrsno i misaono veoma podsticajno. Sljedbenici ga mogu dopunjavati, popravljati ili dogradivati u raznim pravcima, ali je, cini mi se, neophodno da ga, u cjelini, upoznaju. Knjiga Pomorski trgovci, ratnici i mecene je moj skromni prilog tom upoznavanju.

Vlastimir ÐOKIC