Republika, 2. decembar 1997. ISTORIJA I TEORIJA Svrha knjige Istok i Zapad Strogo metodicno ispitivanje ove teme tražilo bi da se pocne s preciznim utvrdivanjem obeležja onoga što podrazumevamo pod Istokom i Zapadom, kako bi se mogla izvršiti neophodna uporedivanja i izvesti pouzdani zakljucci. Sumnjam, medutim, da bi se iko danas prihvatio zadatka da inventariše i bliže definiše bitne karakteristike onovremenog Istoka i Zapada, iako je jasno da su razlike postojale i da su bile velike i bitne. Stolecima je bila živa svest o tim razlikama, ali se one nisu na isti nacin ukazivale ljudima raznih epoha. Kada se danas suocavaju Istok i Zapad najviše padaju u oci ideološke i politicke razlike. Nekada su ljudi bili osetljiviji prema razlikama u veri i crkvenom životu, pa su njih isticali na prvo mesto. Kada je tokom XIX veka Zapadna Evropa brzo odmicala putem ekonomskog i tehnickog progresa, suprotstavljan joj je zaostali i inertni Istok, sav u senci osmanlijskog nasleda i azijskih uticaja. Nasuprot tome Zapad je u izvesnim krugovima istocnoevropske inteligencije važio kao dekadentan a Istok prožet zdravim idealizmom itd. Mogli bi se još dugo nizati razliciti pokušaji da se opišu razlike Istoka i Zapada i izrazi njihova suština. Time ipak ne bismo dobili pogodan oslonac za naša traganja, cak i kad bismo izvršili strogu selekciju i odbacili sve ono što ne izgleda kriticno i na izvorima zasnovano. Srbija, Istok i Zapad U toku onih osam stoleca (od VII do XV) koja u srpskoj istoriji racunamo u srednji vek, sva tri elementa naše teme – Srbija, Istok i Zapad, menjala su se i preobražavala. To može zvucati paradoksalno, ali kad se raspravlja o kulturnoj orijentaciji jedne zemlje, o njenoj situiranosti medu velikim civilizacijama, geografske determinante nemaju onu stalnost kao kad se raspravljaju geografska pitanja. Medu istoricarima je opravdano postaviti pitanja: da lije Srbija kojom se bavimo u toku svih tih stoleca ostajala na istom prostoru, da li je pomerala svoje težište, da li je uvek bila jednako otvorena prema Istoku i Zapadu i na isti nacin bila povezana sa njima? Cini se da je isto tako opravdano postaviti pitanje da li su u odnosu na tu Srbiju Istok i Zapad bili zastupljeni uvek istim predstavnicima? Kako je u pitanju epoha u kojoj su se u evropskoj istoriji desile velike i dalekosežne promene, u kojoj su izgradeni temelji kasnijeg razvoja, mislim da pogled moramo više zadržavati na elementima dinamike i promene nego na elementima stalnosti i kontinuiteta. To nije lako postici u kratkom i sažetom pregledu, jer opisivanje promena zahteva više prostora da bi bilo razumljivo. Radije cemo se izložiti riziku da ovo izlaganje ostane nepotpuno, nego se zadovoljiti uopštenim formulama, koje više zaklanjaju nego što otkrivaju realnost istorijskog procesa. Pismenost i obrazovanje Od XIII veka se kao znacajan faktor u kulturnom razvoju javljaju i gradovi. U njima su žarišta poslovnog života, koji takode u XIV i XV veku zahteva pismenost (trgovina, rudarstvo). Kasnije se u gradove smešta crkvena jerarhija i zemljoposednicka aristokratija. Zbijenost naselja, neposrednija briga crkvenih i svetovnih vlasti, zahtevi složenijeg privredivanja, uticali su na relativno uzdizanje kulturnog nivoa gradskog življa. U urbanim sredinama najcešce je pismenost na višem nivou nego u selima. Nažalost, u izvorima za srpsku srednjovekovnu istoriju nema ni najmanjeg oslonca za bilo kakvu egzaktniju procenu. Kada se uzmu u obzir svi ovi momenti, namece se kao neminovan zakljucak da se u Srbiji, pocevši od prve polovine XIII veka, udeo pismenih postepeno ali neprekidno povecavao prema kraju srednjega veka. To ipak ne znaci da je taj udeo bio visok za današnje pojmove. Materijalna sredstva neophodna za izdržavanje onoga dela stanovništva koji nije ucestvovao neposredno u proizvodnji nalažena su u povecanim prihodima zahvaljujuci privrednom rastu, savršenijim tehnikama, vecoj proizvodnosti. Politicke krize koje su potresale srpsko društvo tokom dve decenije posle Dušanove smrti nisu izazvale znacajnije promene u opštoj kulturnoj situaciji. Normalni uslovi za kulturni život išcezavali su tamo gde se nije mogla ocuvati delotvornost politickih i crkvenih vlasti. To najviše važi za teritorije koje su posle 1371. pale pod tursku vlast. Time se nije trenutno gasila svaka prosvecenost, ali je kulturna aktivnost bila osudena na tavorenje i zatvorena u manastirske zidine. Prosveta i prosvecivanje Iz srednjeg veka vodi poreklo i znacajan termin "prosvetiti", iz kojeg su izvedeni "prosveta" i "prosvetitelj". Osnovno znacenje je srednjovekovnim piscima još bilo veoma blisko, tako da rec upotrebljavaju za širenje svetlosti, uklanjanje tame, progledavanje. "Prosvetitelji" su redovno zaslužni za širenje svetlosti vere, pa su tim obeležjem najviše pocašceni Sava i Nemanja. Prosvecivanje je, kao i ucenje, pre svega versko uzdizanje, moralno podsticanje, pa tek zatim i širenje znanja. Jedan tekst s pocetka XV veka otkriva nam, ipak, da se u to kasno doba mislilo da se prosvecuje i pomocu knjiga. Navodeci nekog od crkvenih otaca, svetogorski monah Grigorije kaže da treba "ne ot pisanij ili knig prosveštati se, no cist razum imušte duha blagodetiju osveštati se, i jakože knigi crnilom, sice srdca naša duhom svetim napisana imeti". Iz tih reci ne može se izvesti zakljucak o tome da je ucenost iz knjiga suprotstavljena veri, vec samo da se smatralo da obrazovanost traži dopunu u pobožnosti. Rezultat svih spomenutih delatnosti (uciti, nastaviti, vaspitati, prosvetiti) nije bio obuhvacen jednim opštim terminom, nema takvih apstrakcija kao što su "ucenost" ili "vaspitanost". Ucitelji i ucilišta Iz svega što je dosad receno može se zakljuciti da se u srednjovekovnoj Srbiji moglo uciti i kod popova, i u manastirima, i kod privatnih ucitelja svetovnjaka. Izvorna grada ne dopušta da se bliže proceni koji je od ovih elemenata imao najznacajniju ulogu. U svakom slucaju izgleda da se srednjovekovnoj stvarnosti najviše može približiti ako se napusti moderna predstava o školi-instituciji kao glavnom faktoru u radu na obrazovanju. Susret ucitelja po profesiji ili ucitelja po sveštenoj funkciji (pop, obrazovani kaluder) sa ucenikom ili ucenicima željnim znanja i sposobnim da ga prime mogao se ostvariti u dosta razlicitim okolnostima. "Ucilište" je nastajalo tamo gde su se uslovi za ovakav susret duže održavali, gde su se mogli smenjivati ucenici više godišta ili više generacija. Svako takvo ucilište živelo je i delovalo za sebe, i njegov nivo je svakako zavisio od spreme i znanja ucitelja. Iako nema razloga da verujemo da se neko starao o ovim ucilištima, ipak je u njihovom radu bilo zajednickih elemenata koji su se prenosili tradicijom. Sadržaji i metodi rada, bar na sticanju osnovne pismenosti, bili su ustaljeni kao neka vrsta obicaja.
|